U povodu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje – 18. studenoga
Postoje gradovi čija povijest nadilazi njihove ulice, trgove i granice. Vukovar je jedan od njih. Njegovo ime postalo je simbolom hrabrosti, otpora, stradanja i borbe za slobodu.
U jesen 1991. godine Vukovar je gotovo tri mjeseca odolijevao napadima višestruko nadmoćnijih snaga Jugoslavenske narodne armije (JNA), srpskih teritorijalnih i paravojnih postrojbi. Slabo naoružani hrvatski branitelji, suočeni s tenkovima, oklopnim vozilima, minobacačima, haubicama, teškim topništvom i zrakoplovstvom, pružali su otpor punih 87 dana.
U gradu bez dovoljno hrane, vode, lijekova, streljiva i električne energije, pod svakodnevnim granatiranjem, branitelji i civili proživljavali su nezamislive patnje.
Blago Zadro – zapovjednik koji nije napustio svoje branitelje
Među najistaknutijim zapovjednicima obrane Vukovara bio je Blago Zadro (31. ožujka 1944. – 16. listopada 1991.), zapovjednik obrane Borova Naselja i Trpinjske ceste, koja je zbog velikog broja uništenih neprijateljskih tenkova nazvana „grobljem tenkova”.
Blago Zadro nije bio profesionalni vojnik. Bio je radnik, suprug, otac i čovjek koji je u najtežim trenutcima preuzeo odgovornost za obranu svojega grada.
Sa suprugom Katicom imao je trojicu sinova: Roberta, Tomislava i Josipa. Robert i Tomislav također su sudjelovali u obrani Vukovara.
Najstariji sin Robert Zadro, zapovjednik Turbo voda, nakon izlaska iz opkoljenoga Vukovara nastavio je sudjelovati u ratnim operacijama. Poginuo je 10. travnja 1992. godine na Kupresu, u Bosni i Hercegovini, u 23. godini života. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su i identificirani tek godinama poslije.
Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. godine, tijekom obrane Borova Naselja. Samo šest mjeseci poslije njegova obitelj izgubila je i najstarijega sina.
Marko Babić – junak Trpinjske ceste
Marko Babić (1965. – 2007.), zamjenik Blage Zadre, bio je jedan od najpoznatijih branitelja Vukovara. Istaknuo se u protuoklopnoj obrani Trpinjske ceste, gdje je osobno uništio više neprijateljskih tenkova.
Nakon pogibije Blage Zadre preuzeo je zapovjedništvo nad 3. bojnom i nastavio organizirati obranu Borova Naselja.
Preživio je Domovinski rat, ali je preminuo 2007. godine, u 43. godini života, od posljedica moždanog udara.
Posljednje godine života posvetio je i čuvanju uspomene na vukovarske branitelje, sudjelujući u stvaranju dokumentarnoga serijala Heroji Vukovara.
Vukovarska bolnica – mjesto humanosti usred ratnoga razaranja
Posebno mjesto u povijesti obrane i stradanja Vukovara zauzima vukovarska bolnica i njezina ratna ravnateljica dr. Vesna Bosanac (1949. – 2022.), jedna od najpoznatijih junakinja Domovinskoga rata.
Ta hrabra liječnica i pedijatrica, zajedno s dr. Jurjem Njavrom i ostalim medicinskim osobljem, organizirala je liječenje ranjenika i bolesnika u gotovo nemogućim uvjetima.
Unatoč granatiranju bolnice, nedostatku lijekova, krvi, hrane i medicinske opreme, liječnici i medicinske sestre nastavili su spašavati ljudske živote.
Podrumi bolnice postali su improvizirani bolnički prostori u kojima su liječeni ranjeni branitelji i civili.
Dr. Vesna Bosanac ostala je uz svoje pacijente do sloma obrane grada. Nakon pada Vukovara odvedena je u zatočeništvo u Srbiju, iz kojega je oslobođena u prosincu 1991. godine.
Preminula je 21. ožujka 2022. godine. U znak zahvalnosti i trajnog sjećanja na njezinu požrtvovnost jedna vukovarska ulica danas nosi njezino ime.
Vukovarska bolnica od 2022. godine nosi naziv Nacionalna memorijalna bolnica „Dr. Juraj Njavro” Vukovar, u čast istaknutomu ratnom liječniku.
Dio njezinih podrumskih prostora danas je uređen kao memorijalni postav Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., koji svjedoči o požrtvovnosti medicinskoga osoblja, patnjama ranjenika i civila te velikoj ljudskoj tragediji.
Pad Vukovara i ratni zločini
Dana 18. studenoga 1991. godine, nakon 87 dana opsade, Vukovar je pao.
Grad je bio gotovo potpuno razoren, a njegovo stanovništvo izloženo teškim stradanjima.
Nakon ulaska JNA, srpskih teritorijalnih i paravojnih postrojbi počinjeni su brojni ratni zločini nad hrvatskim braniteljima i civilima.
Ljudi su odvođeni iz domova, skloništa i bolnice, razdvajani od svojih obitelji, zlostavljani, mučeni, ubijani ili odvođeni u zatočeništvo.
Posebno je potresna sudbina ranjenika, bolesnika, branitelja i civila odvedenih iz vukovarske bolnice.
Na poljoprivrednom dobru Ovčara, nedaleko od Vukovara, 20. studenoga 1991. godine počinjen je jedan od najtežih ratnih zločina tijekom Domovinskoga rata.
Zarobljenici su zlostavljani, a potom masovno ubijani. Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirani su posmrtni ostaci 200 žrtava.
Mnogi drugi branitelji i civili odvedeni su u logore i zatvore u Srbiji, među ostalim u Stajićevo, Begejce i Sremsku Mitrovicu, gdje su bili izloženi nečovječnom postupanju, mučenju i ponižavanju.
Za sudbinama dijela nestalih još se traga.
Za dio tih zločina odgovorni su izvedeni pred Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu i nacionalne sudove.
Među pravomoćno osuđenima bili su časnici JNA Mile Mrkšić, osuđen na 20 godina zatvora, i Veselin Šljivančanin, osuđen na 10 godina zatvora, zbog odgovornosti za zločine nad zarobljenicima s Ovčare.
Pred sudovima u Srbiji osuđeni su i pojedini neposredni počinitelji tih zločina.
Ipak, nisu svi odgovorni za ratne zločine u Vukovaru izvedeni pred lice pravde. Mnoge obitelji još čekaju istinu o sudbinama svojih najmilijih.
Mjesto trajnog sjećanja
Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, jedan pokraj drugoga počivaju Blago Zadro, njegov najstariji sin Robert Zadro i Marko Babić.
Otac, sin i suborac.
Tri životne sudbine povezane obranom Vukovara, hrabrošću, žrtvom i ljubavlju prema domovini.
Ondje im se svake godine dolaze pokloniti brojni građani, branitelji i članovi njihovih obitelji.
Njihovi grobovi trajno podsjećaju na cijenu slobode i na odgovornost koju imamo prema povijesti.
Povijest, identitet i materinski jezik
Sjećanje na Vukovar nije samo sjećanje na rat, hrabrost i žrtvu. Ono je i prilika da mlade naraštaje poučavamo vrijednostima mira, slobode, ljudskoga dostojanstva i odgovornosti.
Borba za opstanak ujedno je i borba za identitet. A hrvatski jezik jedan je od najsnažnijih otisaka identiteta hrvatskoga naroda. Materinski jezik naša je duhovna domovina – ona koju nosimo u sebi, kamo god pošli i gdje god živjeli.
Upravo zato važno je njegovati hrvatski jezik, književnost, kulturu i povijesno pamćenje. U njima žive iskustva, vrijednosti i sjećanja naraštaja koji su nam prethodili.
Povijest ne učimo da bismo njegovali mržnju, nego da bismo razumjeli prošlost, prepoznali nepravdu, poštovali žrtve i gradili mirniju budućnost.
Vukovar nas podsjeća koliko je sloboda dragocjena, koliko je ljudski život nezamjenjiv i koliko je važno čuvati istinu.
Tko zaboravi vlastitu povijest, riskira da mu se ona ponovi.
U spomen svim poginulim, ubijenim i nestalim braniteljima i civilima Vukovara.
Da se nikada ne zaboravi.
Lada Franić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
I. OŠ Dugave, Zagreb



